29.12.2009.
Životna priča Dragana Trivuna
Početkom, sada već davne, 1994. godine bio sam vojnik na jednom od ratišta u RS. Zima, vani minus 27 stepeni. Drugi su oko mene primijetili da sam popio dva velika bokala vode, onako na eks, do dna. Izmjerio sam malo kasnije temperaturu, visoka, a prilazila je noć. Hitno su me transportovali u Banju Luku u KBC na odjeljenje infektologije. Tu sam ostao skoro dva mjeseca.
I pored korektnog i dobrog prijema i ljekara i medicinskog osoblja, otpušten sam sa nerazjašnjenom dijagnozom. Po njima, prvo se radilo o upali debelog crijeva, zatim hroničnoj upali, potom kolitisu pa na kraju o ulceroznom kolitisu. I pored stalnog ljekarskog nadzora i drugog bolničkog liječenja, meni je stalno bivalo gore.
Sedam mjeseci imao sam svaki dan temperaturu. Počela bi popodne sa 37,1 pa do 22h penjala bi se do 39C. Gubio sam na težini, psihički potonuo do dna. I tako nekoliko mjeseci.
Dr N. Jovičić (načelnik Saniteta II krajiškog korpusa) omogućila mi je da liječenje nastavim na VMA u Beogradu. Ta žena mi je inače puno pomogla. Na VMA sam stigao u vrlo jadnom i zapuštenom stanju. Slijedili su razni pregledi, nalazi snimanja. Dok sam bio na rektoskopiji, u toku pregleda osjetio sam takvu bol da sam mislio da mi oči ispadoše na suprotan zid, kriknuo sam od bola. Uputili su me na gastro. Doktor koji me je pregledao, na kraju razgovora kaže mi: “Vas otud mi je dovde”, i pokaže palcem ruke ispod grla. Sve se okrenulo oko mene. Sa stola ispred njega uzeo sam sve svoje papire i pocijepao ih.
Poslije toga radili su mi irigografiju. Mlada doktorica, kao dijete. Čudi se i stalno govori: “Jao, šta je sa vašim crevima”.
Pitam: “Šta je više, ima li lijeka?”. Ona kaže, samo operacijom. Sam sebe tješim i govorim: “Mlada je i neiskusna, ne zna ona”. Kasnije se ispostavilo da je za sve bila u pravu. Nekako dođem do dr. Trninića, tada jednog od najboljih stručnjaka u Evropi kad je u pitanju debelo crijevo. Na moje ogromno razočarenje, reče mi da oni to ne rade i da je to toliko jednostavno i prosto kao vađenje zuba. Trebalo je da se javim na Hirurgiju u KC B. Luka i da kažem doktorima da me on poslao. Cijeli moj život to će ostati zagonetka: “Zašto me je tako odbio?”. Dr. Bilbija pogleda dokumentaciju i naruči me da dođem za dva mjeseca, da skrati oštećeni dio crijeva 40 cm pa da ga nastavi. Propiše mi AD kapi i još neke lijekove. U međuvremenu, nisam nikako više mogao imati stolicu. Izbacivao sam komade sluzokože, a konstantno me je pratila temperatura.
Skrhan i uništen odem na VMC kod dr. Đuranovića na ultrazvuk abdomena. Srećom, a potrefio se i utorak na Hirurgiji, dežurni dr. Stanišić. Uputio me je odmah na pregled kod njega, a on predloži hitnu operaciju. Koliki je put i patnje trebalo da prođem od vađenja zuba do operacije? Sve to me je dotuklo. Na moju sreću, naravno, ostao sam na Hirurgiji.
Sedam dana trebalo je da dođem na program za operaciju. Sve to vrijeme molio sam Boga samo da se doktoru nešto ružno ne desi pa da me on ne mogne operisati. Rat bjesni, računam nema struje u gradu, udariće ga auto, pucaće neki pijanac pa ga povrijediti. Beskrajno sam vjerovao u svog hirurga.
Operacija je urađena u četvrtak 12. maja 1994. na Svetoga Vasilija Ostroškog, najvećeg zaštitnika bolesnih i ranjenih. Da li je to slučajno? Vjerujem da nije. Jedva me probude u šok-sobi. Pogledam niza se, dva drena, kateter, sonda, dvije infuzije. Užas. Ne mogu da govorim, vezan za krevet, izgubio glas, izgubio 43 kg na težini. Jedan doktor je sedam dana govorio mojoj prijateljici: “Neće ti se prijatelj izvući”. Šok soba kao film strave i užasa. I danas ponekad čujem, koliko mi se urezalo u pamćenje, da oni aparati zovu Dragane, Dragane. Moji me ubjeđuju kako će sve biti u redu, kako će za 20 dana vratiti sve nazad i biće kao prije. Znam da me lažu, muka mi što ne mogu da im odgovorim.
Vrijeme potpuno stalo. Pogledam na sat 23:50, okrenem se i poslije nekog vremena vidim prošao samo jedan minut. Jednu noć primijetim, u sobi šest ljudi. Dvojica u komi, tri mrtva i ja poluživ. Dovoze ranjene. Gledao sam kad dr. Golić nekoliko puta vrati u život ljude koji su skoro prestali disati i onda se skljoka u stolicu sav slomljjen, a na čelu graške znoja. Strašna ekipa sestara: Ceca, Milodarka, Hiba, Draženka. Dovoze dvoje djece iz Doboja, 5 i 6 godina. Jednome granata odbila pola glave, jedan mrtav. Svi plaču, mali Nikola zove druga, on mrtav. Poslije devet dana izađem iz šok-sobe. Kad sam prvi put sa fizioterapeutom došao do ogledala, zamolio sam ga samo da me vrati u krevet, da umrem.
Fizički sam bio slomljen najviše što nisam mogao spavati. Davali su mi fortral. Čista droga. Tad sam zavidio narkomanima, izašao sam 26. maja iz bolnice. Poslije trinaest dana prvi put sam uzeo hranu, poslije sedamnaest prvi put nakratko zaspao.
Poslije izlaska počne me proganjati pitanje: “Zašto se to meni desilo?” Davio sam svog hirurga pitanjem: „Šta je to bilo?“ a on bi samo odgovarao: “To što je bilo, više nema.”
Oporavak je trajao nekoliko mjeseci. Počeo sam da hodam, jedem, dobio na težini.
Jedne noći u kafiću „Napoleon“ sretnem dr. Đuranovića. “Kako je tvoj rak?” pita on preko cijele sale. Idem prema njemu, a sala se okreće oko mene. Gledam gdje ću da padnem, kažem: „Dobro doktore“. Tu se napijemo do besvijesti.
Onda, vjerovatno kao i ostali slabići, počnem da pijem do daske. Znao sam mrtav pijan voziti auto od Petrovca do Drvara lijevom stranom. Koliko puta sam se probudio, siđem s puta u šumu oko Ključa i tako zaspim u majici. Ujutru se probudim zaleđen. Kao da sam tražio način da nestanem, da se potpuno uništim. Onda shvatim da to ne vodi ničemu i posvetim se izgradnji kuće. Poslije toga angažujem se na formiranju Udruženja stomičara. Živim zahvaljujući dr. Stanišiću i dr. Goliću. I zahvalan sam im do groba. Kao predsjednik Udruženja putujem po cijeloj Evropi i družim se sa sličnim osobama iz udruženja Srbije, Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Češke, Rusije i dr. Zahvalan sam Miri, Snežani, Milici, Đoletu, Zoranu, Miloradu, Mišku, Jiržiju, Francu, Marijanu, Ričardu, Mariki i mnogim drugima. Zahvalan na podršci i pomoći. Družimo se, putujemo, sarađujemo. Rado se sjećam i onih koji nisu više sa nama. To su Dijana, Neđo, Živko, Milica, Baralić, Danijela, Nikola i mnogi drugi.
Najveća nagrada za moj dosadašnji rad je poruka jedne mlade žene, koja glasi ovako: “Malo puknem pa se onda sjetim tebe i mnogih. Imati prijatelja u nevolji je velika stvar. Dragi Bog ti je dao zadatak koji radiš kao niko. Neka te čuva da možeš pomagati. Pozdrav“. Ovu poruku sam dobio na moje pitanje kako je i kako se drži, a njome mi je odgovorila neposredno poslije njene operacije.